U izdanju Matice Hrvatske – ogranak Velika Gorica, iz tiska je izašla knjiga “RazMiniRaj DomOVinu” u kojoj iz dnevničkih zapisa pokušavam oteti od zaborava neke povijesne činjenice, pogotovo stoga što nisam uočio da su povjesničari znanstveno obradili ulogu i mjesto pirotehničara u Domovinskom ratu i u ratu poslije rata: ratu s minama.
Malo se govori o zaslugama pirotehničara na obnovi dobara i povratku prognanih. Premalo se zna o njihovom “ratu” za svoja prava.
Pirotehničari to svakako zaslužuju!
Zapisao sam netipična ratna zbivanja te poratno humano oslobađanje prostora od mina. Proživio sam mnoge neobične dogodovštine, otkrio romantične prizore usred okrutne stvarnosti, uživao u prirodnim ljepotama naše domovine na dotada, zbog rata i mina, nepristupačnim prostorima. U ovim ću zapisima iznijeti svoju istinu i viđenje pojedinih događaja što ne želim nikome nametati. Svaki događaj je zapravo jedna nova priča u koje se nisam upuštao da ih ne privatiziram i ne postanem sudac.
Cilj mi je bio prikazati hrabrost, žrtvu i odlučnost tih ljudi u surovoj zbilji svih ovih okolnosti i godina. Vodila me iskrena želja da zabilježim sve meni poznato i dostupno o tim događajima, kako bih ih sačuvao od zaborava.
Najavu knjige, prema „novom normalnom“ planiram u: Gospiću, Karlovcu, Korenici, Otočcu, Sisku, Slavonskom Brodu, Pakracu, Požegi, Velikoj Gorici i Vinkovcima.
Knjigu se može kupiti za 15 EUR + poštarina, narudžbom na mail: djuro.mesic@gmail.com
Danas, u vremenu naprednih tehnologija i organiziranosti sustava, možda su drugačija razmišljanja i drugačije se gleda na javno napisano i izgovoreno, a put do danas bio je težak i dug. U svakom ljudskom životu odrastanje je protkano lijepim i ružnim trenucima, ali u starosti su sjećanja na djetinjstvo i mladost uvijek i sjetna i lijepa. Tako i ja o razminiranju iz privatno sačuvane dokumentacije, slikama iz osobnih albuma, sjećanju kazivača i novinskim zapisima.
Pred Vama je knjiga kao zapis o “rađanju, djetinjstvu i odrastanju” razminiranja iz moga kuta gledanja. Dug je put izgradnje našeg sustava od 1991. godine do danas. Učili smo iz grešaka i mijenjali načine rada u hodu. Želja mi je da ova knjiga ostane podsjetnik tog našeg putovanja, na stvarna ratna i poratna događanja i iskustva kolega pirotehničara čije su zasluge u obrani domovine, poratnoj obnovi i povratku života na minirana područja često marginalizirane. Veliko hvala i spomen zaslužuju svi koji su nastradali, posebno oni koji danas više nisu među nama živima. Žrtvujući sebe spašavali su druge, nesebično su pomagali prognanima da se sigurno vrate i nastave život na svojim ognjištima. Nažalost, na njihovoj žrtvi smo učili na najteži način. Nakon nesreća mijenjani su propisi, pravilnici i zakoni te tako se nabavljala i oprema. Da li smo dovoljno i naučili?
Moj izlazak iz umirovljeničkog mira na vjetrometinu tiskane riječi, osim kritike ili pohvale, možda bude poticaj da se nekadašnje ideje o zajedničkom spomeniku poginulim pirotehničarima i ostvare. Stradalnici sigurno zaslužuju biti u vječnosti jednakopravno sa svima poginulim braniteljima. Bili su mi snaga i poticaj.
Ovu knjigu posvećujem njima.